Poštujmo prirodu

Napisala Maksida Vogt, Academia Liberti

Da li još uvijek znamo što ovo znači? Da li se sjećamo ili ovaj osjećaj potpuno nedostaje? Kada pogledamo malo uokolo način na koji danas držimo naše konje, možemo samo zaključiti da ovo nedostaje. Kako drukčije možemo objasniti štale u kojima držimo naše konje zatočene, iza rešetaka? Kako možemo objasiti minijaturne pašnjake na kojima naši konji žive iz dana u dan? Da, ništa više nego preživljavanje… to se nikako ne može nazvati življenjem.

Počnimo od početka. Domestikacija čini konje nepogodnima za njihovo pravo obitavalište, stepu, te za ovakav način života. Postoji samo korist koju ima čovjek. Domestikacija konje čini prijatnima, lakšima za držanje, jahanje i vožnju, te time i lakšima za zlostavljanje. Čovjekov je uvjet da konj mora raditi poput stroja, kako je kada potrebno čovjeku, te da ne očekuju ništa zauzvrat. Držanje konja u štalama je za nas normalna situacija. Ali, trebali bi smo se zapitati zašto držimo naše životinje u štalama?

Zato jer je to za nas sigurnije, prikladnije i jeftinije. Nema drugog razloga, i nijedan od ovih koji su navedeni ne poštuju čak ni osnovne potrebe konja. Konji ne trebaju štalu, mi ju trebamo. Čak i gore. Mi činimo naše konje bolesnima. Mnoge prehlade i upale su rezultat toplih štala i pokrivanja. Pokrivamo naše konje kako bi smo spriječili da im naraste zimska dlaka koja im je potrebna za zaštitu. I zbog toga možemo vidjeti pokrivene Haflingere u sred Allgäu –a , u Bavariji…

Nanosimo ozlijede ovim predivnim životinjama, njegujemo ih do smrti, režemo im dugačke dlake na nogama koje ih štite od vlage, režemo im grivu koja im je potrebna za zaštitu, učestalim četkanjem sa tijela im uklanjamo prirodnu mast sa kože koja štiti konja od smanjenja tjelesne temperature. Odižemo im kopita kako ne bi imala kontakt s tlom što je ustvari najbolja prirodna njega za kopita, uništavamo termoregulatorni mehanizam kože pokrivanjem, brijemo im dlaku… Zlostavljamo ih… Činimo naše konje bolesnima… Moramo se napokon probuditi… Moramo uvidjeti da nijedan trošak, čistoća, sijeno do koljena ili alati u raznim bojama neće nikada zamijeniti pašnjak za konja. Samo tamo konj može ostati zdrav i osjećati se kao konj.

Konji imaju prava i imaju potrebe, a mi ih gazimo. Za konja je jedino moguće da živi prikladno za njegovu vrstu, kada se doslovce može osjećati kao konj. Mora se roditi vani, na pašnjaku, u krdu i tamo mora odrasti. Vodeća kobila i pastuh bi se trebali brinuti za njega, trebao bi se igrati i veseliti okolo sa svojim prijateljima, trebao bi iskusiti zamišljene borbe i utrke s njima, trebao bi pobijediti i zadržati svoj status u krdu. Sve ovo potrebno je mladom konju da odraste zdrav, jednako i mentalno i tjelesno… Ovo je prirodno, osnovna potreba i bitan element. Dakle, zašto se ovo ne poštuje? Zašto su ždrebad lišena svojih potreba od prvog dana njihovih života? Zašto se odvajaju od majki sa 6 mjeseci poput pravila?

Najvažniji uvjet za držanje prikladno vrsti kod konja je držanje u krdu predvođenom dobrim pastuhom. Konj kao plaha životinja može se psihički odmoriti i mirovati jedino ako zna da konji sa višim položajem, vodeća kobila ili vodeći pastuh zaštitnik, paze na njih i upozoravaju ih na opasnost, i brane ako je to potrebno. Mladi konj može za to vrijeme smireno pasti, igrati se, drijemuckati ili spavati. Konji koji ovo nikada nisu upoznali, ne mogu to činiti i većinom su vrlo nervozni. Iskustva iz primjera u rezervatu Mustanga nam kazuju kako krdo ne bi smjelo imati manje od 6 konja.

Drugi važan uvjet za držanje prikladno vrsti, koje je ujedno vrlo usko povezano sa prvim uvjetom, je veličina pašnjaka. Potreba konja je trenirati svoju izdržljivost, funkciju svojeg srca i pluća, te regulirati cirkulaciju. Ovo je jedna od potreba koja ga održava zdravim. Pašnjaci su ovdje u Njemačkoj vrlo mali. Više su nalik na zatvor nego na nešto za dobrobit konja. Oh, naravno da je to još uvijek bolje od boksa, to je očigledno, ali nije dovoljno čak ni za osnove. Vrijeme je da promislimo, promjena je pod hitno potrebna.

Pašnjaci bi trebali biti napravljeni na što je moguće različit način, sa stablima i grmljem, brdašcima i udolinama. Trebao bi se protezati neprekidno, barem 1000 – 1500m bi trebalo uvijek biti omogućeno. Samo kako bi imali uvid u primjer kako bi prirodno držanje konja trebalo izgledati da bi se nazvalo držanjem prikladnom za vrstu, ono bi izgledalo ovako: dvadeset do trideset konja sa četrdeset krava na 150 do 500 hektara brdovitoj pustopoljini obraslom drvećem i grmljem, cijelo vrijeme naravno vani. I kada ovo zvuči kao fikcija, onda bi trebao zazvoniti drugi alarm koji pokazuje koliko je naša ideja o dražnju prikladnom za konje fatalna.

Konj je plaha životinja, mora razviti i očuvati svoj impuls za bijegom, svoje reflekse u slučaju bijega, i svoju tjelesnu okretnost na isti način kako i svoje faze relaksacije. Zbog ovog razloga su igre između ždrebadi vrlo važne, ali mnogo važniji su prostrani pašnjaci, koji su dovoljno prostrani da pozovu cijelo krdo da trči čak duže udaljenosti i da održava i koristi refleksima i izdržljivosti.

I zato pitam zašto se ovo ne poštuje? Zašto se ovo ne shvaća? Kada konj izgubi vjeru u svoju mogućnost bijega, tjelesno, zato jer je umoran, zatvoren ili se osjeća zarobljenim, ili psihički, ako je ozlijeđen, šepav, pothranjen ili prehranjen, kronično neizazvan ili premoren, ili zato jer je jahan do toga da svaki pokret znači bol… tada konj gubi volju za životom i hrabrost da se suoči s njim…

Postoje konji koji su uništeni nakon vrlo kratkog vremena uslijed pogrešnog tretiranja. Ljudi na to kažu kako konj izgubi svoju dušu… I zaista, ako pogledamo uokolo, zar postoji išta što može više uništiti dušu, nešto tužnije za opaziti od konja koji se njišu, gutaju zrak ili plaze jezike? Pogledajte te konje! Možemo li preuzeti odgovornost za ovo? Kako možemo dopustiti da se takvo što dogodi? Hoćemo li podržavati to?

Ili… da li ćemo živjeti s poštovanjem prema ovim neusporedivim bićima te im vratiti njihova prava koja imaju rođenjem…

S poštovanjem i ljubavlju…

Maksida Vogt (uz Sadko Solinski)